Prošlo je dvadeset godina od histrionske predstave “Juran i Sofija” Ivana Kukuljevića Sakcinskog održane u dvorištu zagrebačke katedrale. Premijera je odigrana 28. lipnja 1989. godine, dan poslije Miloševićevog velikosrpskog mitinga na Gazimestanu. Prije same predstave, pošto je sam čin premijere bio i svečano otvaranje IV. zagrebačkog histrionskog ljeta, održao sam govor u kojemu rekoh između ostaloga i ovo: “Okupili smo se ovdje na ovome svetom mjestu da odamo počast Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom i 150-oj godišnjici igranja drame na hrvatskom književnom jeziku te da odamo slavu junacima pobjede nad Turcima kod Siska 1593. godine. Pa kad se u drugim sredinama uz nazočnost državnog vrha slave povijesni porazi, onda pobjeda kod Siska zaslužuje da je se bar skromno prisjetimo našom histrionskom predstavom. /.../ Milan Ogrizović, 1910. godine, u vrijeme Khuenovštine i zatiranja svega što je hrvatsko piše: ‘A junaštvo, a sloboda, a čest i poštenje te junačke drame? Kako prazno zvone riječi u naše doba kukavštine, neslobode i nepoštenja. Jesmo li mi uistinu narod koji je rodio Bakača i plamtio zanosom hrvatskim?’

Duboko vjerujem da će se mnogi od nas i danas nakon predstave upitati isto!”

Histrionsku premijeru svojim su dolaskom počastili mnogi uglednici. Uz crkveni vrh predvođen uzoritim kardinalom Franjom Kuharićem bili su tamo i Stipe Šuvar - u to vrijeme predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, Ivo Latin - predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, Jure Bilić, braća Vrhovci, ali i dr. Franjo Tuđman, Mika Tripalo, Vlado Gotovac, Marko Veselica i mnogi drugi uglednici ondašnjeg i budućeg društvenog, kulturnog i političkog života. Antun Vrdoljak je prokomentirao taj “nevjerojatan skup ljudi” riječima “to danas može okupiti samo Vitez”.

No, ni moj govor nije prošao nezapaženo. Već sutradan, na otvaranju Kluba kulturnih radnika, Šuvar mi je prigovorio politizaciju mog obraćanja s naglaskom na “srpske poraze i hrvatske pobjede”. Odgovorih mu da ja nisam političar već samo glumac te da, za razliku od njega, mogu reći “popu pop, a bobu bob”. Citiranom uzrečicom Šuvar se nešto prije poslužio u izjavi koju je objavio hrvatski tisak u povodu njegova odlaska u Beograd, na sjednicu CKSK Jugoslavije, najavljujući Šuvarovu kritiku srpske politike. No, u Beogradu nije rekao ništa, a meni je odgovorio da su ga spriječili. - Tko? – upitah. Nije bilo odgovora, a  ja si priuštih: - Znam, Kadijević i Miloševićeva JNA! Nazočni Kosta Spaić je prokomentirao: - Dobro ti je Vitez rekel! A Šuvar je uzvratio udarac: - Vi Hrvati biste bili najsretniji da sam se u mrtvačkom kovčegu vratio iz Beograda. Imali biste razloga veličati još jednu žrtvu! Naravno, aludirao je na Stjepana Radića i njegovu smrt 1928. nakon ranjavanja u Beogradu. Prepirka se zahuktala pa sam odgovorio: - Radić je ubijen jer je uvijek isticao da je Hrvat i uvijek je štitio hrvatske interese, a vi ste izjavili da ste Portugalac i štitite interese jugokomunističke oligarhije. Prekinuo nas je početak programa otvaranja “Topuskog”, a otvorena pitanja nikad nismo rasčistili. Nažalost, moje su se slutnje vrlo brzo pokazale zastrašujuće točnim. Šuvara sam sreo još samo jednom, u vrijeme nastanka višestranačja i njegova angažmana u vlastitoj stranci. Nekom su me zgodom vrlo ružno opatrnuli u glasilu te stranke “Hrvatska ljevica”, ali je Šuvar u osobnoj komunikaciji, kao i prije, bio širi i tolerantniji, sarkastičan i duhovit: tom mi je zgodom rekao da sam mu uvijek bio “dobar neprijatelj” kojega cijeni. Da, dijelili smo poštovanje prema Kosti Spaiću, koji je u međuvremenu umro, a Šuvar je pohvalio moj govor na Kostinu ispraćaju rekavši pritom da me je Kosta jako cijenio i volio. Znao sam to. 

No, vratimo se mi “Juranu i Sofiji”. Ni sa crkvenim vrhom nije sve išlo glatko.  Promišljajući o scenskom prostoru za “Jurana i Sofiju”  sjetio sam se prekrasnog prostora dvorišta zagrebačke katedrale. Kako sam imao i više nego prisne veze s mnogim vodećim ljudima s Kaptola mišljah da oko toga neće biti nikakvih problema. No, na moje veliko iznenađenje, rekao bih i zaprepaštenje, dobih “vritnjak” od Prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Kako su probe za predstavu već odmakle našao sam se u vrlo neugodnoj situaciji. Profesor Kosta Spaić je bio uvjeren da će se predstava igrati u dvorištu katedrale i cijeli je koncept, režiju i scenografiju, osmislio za taj prostor. Napisao sam kardinalu Kuhariću slijedeće pismo:

Poštovani i uzoriti gospodine kardinale Kuhariću!

Obraćam Vam se s nadom da ćete još jednom preispitati Vaš stav u vezi zamolbe Glumačke družine Histrion da za igranje predstave “Juran i Sofija ili Turci pod Siskom” Ivana Kukuljevića Sakcinskog, tijekom ljeta ustupite dio dvorišnog prostora oko katedrale. Negativan odgovor Prvostolnog Kaptola zagrebačkog  (koji mi je uručen na moje inzistiranje i na koji smo čekali gotovo mjesec dana), veoma nas je iznenadio. Prepreke koje se u njemu navode ne čine se nepremostivim i bilo bi zaista žalosno da takvi razlozi, gotovo formalni, dovedu u pitanje čitav projekt.

Odgovor me iznenađuje tim više što sam od dr. Ivana Ladike dobio obećanje da će našu zamolbu razmotriti Nadbiskupski duhovni stol te sam u kontaktima s msgn. dr. Ivanom Tilšerom, msgn. dr. Đurom Kokšom i msgn. rektorom Ivanom Došlinom stekao dojam da svi imaju razumijevanja.

Nije mi lako oduzimati Vaše dragocjeno vrijeme i zato Vam se nisam obratio izravno, zbog čega sada žalim jer vjerujem da biste nam pružili podršku. Postavljanjem ove predstave želimo obilježiti 150. godišnjicu igranja prve drame na hrvatskom književnom jeziku i 100. godišnjicu rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskog, kao i sam povijesni događaj tako značajan za hrvatski narod i katoličku crkvu, a kojeg se nažalost nisu sjetile druge kulturne i društvene institucije. Oko predstave smo okupili najeminentnije kazališne umjetnike i nadamo se da će ona biti visokog umjetničkog i kulturološkog dometa. Prostor o kojem smo od početka razmišljali upravo je dvorište katedrale, jer se neke scene te junačke igre i odigravaju u tom prostoru (prizori u Bakačevu domu), a sakristija zagrebačke katedrale nenadoknadiv je autentični scenski elemenat.

Sa vašim odbijanjem čitav trud i projekt dovodi se u pitanje. To sveto mjesto spaja i duhovno i fizički obranu Zagreba, obranu katoličke crkve i Bakačev grob sa spomenutim obljetnicama. Čini mi se da bi u ovim, nimalo laganim vremenima za hrvatski narod, naša predstava bila izraz osviještenosti i očuvanja kako kulturne tako i povijesne tradicije našeg naroda. Dok se na velika zvona i uz ogromnu pomoć državnih organa i crkve u drugim sredinama obilježavaju i porazi, mišljenja sam da bi obilježavanje bitke kod Siska, nakon koje je Hrvatska dobila status antemurale cristianitatis, bio kulturni događaj prvog reda.

Boraveći u Poljskoj imao sam priliku vidjeti i upoznati na djelu takav sretan spoj suradnje crkve i dramskih umjetnika i s mnogo sam se oduševljenja zanosio da ćemo  i mi u Zagrebu jednog dana moći realizirati tako nešto. I sam preuzvišeni Sveti otac Papa Ivan Pavao II o toj vrsti kazališta, kojem je bio jedan od osnivača u Krakowu, piše:”Ali je riječ – živa poljska riječ – i dalje ostajala središnjim poslanstvom i središnjim postignućem našeg kazališta.”

Napominjem da sam u svom dosadašnjem umjetničkom radu često pomagao studentima teologije oko njihovih predstava, da mi je bila velika čast spremati s njima priredbu posvećenu promociji Vaše uzoritosti u kardinala, da sam uz izložbu blaga iz zagrebačke katedrale u Muzejskom prostoru surađivao s dr. Demovićem kao redatelj, a uz to postavljao i crkveno prikazanje “Slimanje Isusa s križa”, Krčelićeve “Annue”, “Diogeneša” Tituša Brezovačkog, u drugim medijima promicao i popularizirao djela Habdelića, Vramca, Belostenca i Pergošića, što u našim prilikama baš i nije bilo zahvalno.

Bio bih Vam zahvalan ako biste našli vremena za kratak razgovor i pružili mi priliku da Vam i usmeno pokušam obrazložiti naše ciljeve i motive te da eventualno pokušate naći rješenje. Nadam se što prije vašem odgovoru, jer bismo željeli započeti s prikazivanjem predstave na dan obljetnice (22. lipnja).

Primite izraze mog najdubljeg poštovanja.

Vrlo brzo, tj. isto jutro kad mu je pismo uručeno, obreh se u audijenciji kod uzoritog kardinala. Uglavnom, Kuharić je imao svoje razloge za odbijanje: što će mu reći vjernici, blizina Karitasa, uzbunjivanje u blizini zbrinute djece, etc. Uz svo poštovanje prema meni i projektu ipak ne može pustiti kazalište u crkvu. Krunski je razlog bila naredba Pape Wojtile kojom je u crkvama zabranio odigravanje priredbi, pa i koncerata, ako nemaju sakralni sadržaj. Kad sam upitao o razlozima tako drastične odluke kardinal mi je ispričao kako su prethodne godine u Španjolskoj neki tamošnji kazališni kolege preslobodno shvatili svoje “slobode” i rugali se crkvi u crkvi. Uglavnom, taj je razgovor završio mojim debaklom, a ja sam potonuo. Vidjevši da mi nije lako Kuharić me zapitao:” A što ćete sada vi, Viteže?” Mrtav hladan sam odgovorio: “Vidim da mi vi ne možete pomoći. Idem sutra k Papi; on mi je kolega, valjda će me razumijeti!” Vidjevši da mi je došlo “do živoga” – kako to veli Brezovački u “Diogenešu”- nagodismo se brzo.

Na premijeri je uz kardinala Kuharića sjedio gotovo cijeli biskupski zbor kao i članovi Nadbiskupske konferencije koja je toga dana održana u Zagrebu. Kardinal je sijao od sreće, a ja sam mu uz riječi zahvale šapnuo: “Samo  nam Papa nedostaje!” Kardinal je uzdahnuo i čvrsto mi stisnuo ruku rekavši: “Molim se svaki dan da do toga dođe”. I došlo je, dragi kardinale!

Predstava je imala veliki odjek, snimila ju je i zagrebačka televizija pa ju je imala priliku vidjeti i mnogobrojna publika diljem Hrvatske i šire. Nekoliko je puta reprizirana i na našoj, danas državnoj televiziji; posljednji put prošle godine baš na Dan domovinske zahvalnosti. Bio sam sretan i ponosan ponovno je gledajući. Nažalost, nema više među živima mnogih sjajnih dramskih umjetnika iz te predstave (Ena Begović, Krešimir Zidarić, Slavko Brankov, Stevo Krnjajić, Izet Hajdarhodžić, Drago Krča) i velikog redatelja Koste Spaića. Nema više ni uzoritog kardinala Franje Kuharića kojeg se često sjetim zbog njegove dobrote  i predanosti hrvatskome narodu. Prekapajući nedavno po histrionskoj arhivi nađoh njegovo pismo od 30. rujna 1989. godine koje me potaknulo da napišem ovaj tekst:

Poštovani gospodine Zlatko!

Primio sam Vaše pismo od 27. rujna o. g. Drago mi je da sam Vam mogao učiniti tu uslugu. Ipak Vas molim da bi se gledalište uklonilo iz dvorišta jer osjećamo određene smetnje zbog njega u prostoru.

Zahvaljujem Vam za prilog za popravak zagrebačke katedrale, što je čin Vaše dobre volje a ne naših očekivanja jer razumijemo da ste financijski i vi siromašni.

Vama i Vašim suradnicima zahvaljujem također za izvedenu dramu, u koju ste uložili svi ne samo znanje nego i srce.

Vama i svima želim svako dobro, uz iskreni pozdrav i blagoslov.

Dirnulo me kardinalovo pismo i vratilo u mislima dvadeset godina unatrag. Bože, što sam sve prošao u tih dvadeset godina, što se sve dogodilo mome narodu i zemlji, a danas mi se čini da smo opet na početku. Sjetih se i Ogrizovića pa ga parafraziram: Jesmo li mi uistinu narod koji je rodio Tuđmana i plamtio zanosom hrvatskim? Otiđoh na predsjednikov grob, zapalih svijeću i promrsih kroz zube: “I dok je srca bit će i Kroacije!”

Uz dan neovisnosti Lijepe naše Stipe Mesić je Redom hrvatskog pletera odlikovao Dušana Bilandžića, Branka Caratana, Dragutina Domitrovića, Anđelka Runjića te posmrtno Ivu Latina, Antuna Milovića i Celestina Sardelića. Tim istim odličjem predsjednik Tuđman me zakitio 1996. godine, a u obrazloženju u prigodi primanja odličja stajalo je da se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Utvarao sam si i vjerovao da je moj umjetnički rad, ali i angažman u stvaranju hrvatske države, dobio potvrdu i tim visokim odličjem i bijah zbog toga sretan i ponosan. No, vidjevši na dalekovidnici kako Mesić upravo tim odličjem dariva gore navedene žive i mrtve zastao mi je dah te sam u nevjerici te večeri gledao sve dnevne vijesti na svim TV postajama mislivši da sam nešto krivo vidio ili razumio. Nakon što je taj događaj idući dan objavio i dnevni tisak jedino što sam mogao reći bila je latinska mudrost o vremenima i običajima (vidi naslov!) koju, priznajem, možete točnije prevesti sočnom psovkom.

Tim povodom sjetih se Svena Laste, velikog glumca i legendarnog snajperiste sa Sunje, koji je bio prvi predstojnik Ureda za odlikovanja u Tuđmanovoj Hrvatskoj i naših predratnih susreta u Gradskoj kavani. Tamo je veliki redatelj Kosta Spaić imao “svoj” stol za kojim je pio jutarnju kavu. Ta se kava znala produžiti do podneva jer su Kosti za stol dolazile različite ličnosti iz kulturnog i javnog života, među njima i Sven Lasta. Ali i mi mlađi glumci i redatelji znali smo doći po koji savjet velikog kazališnog meštra. Redatelj Zoran Mužić i ja bili smo također česti gosti Kostinog stola, a bez pretjerivanja mogu kazati da smo baš za tim kavanskim stolom završili još jednu kazališnu akademiju.     Krajem 1980-ih za Kostin su stol sve više dolazili još aktualni “hrvatski” političari (Runjić, Latin, Šuvar, I. Vrhovec) i uvijek ustrašeni, ne znam zašto, Izet Hajdarhodžić, u to vrijeme velika zvijezda teatra “Zvezdara” iz Beograda i jedan od glavnih glumaca u predstavi “Mriješćenje šarana” koja se odlično uklapala u trend Miloševićeve “antibirokratske revolucije”. Sven Lasta je tom društvu - kako bi to purgeri rekli - znao “vaditi mast” i njegova ledena mirnoća kad su na tapeti bile vruće političke teme, znala ih je izbaciti iz takta. Sven je bio decidiran: “Na djelu je velikosrpska, četnička ujdurma, a vi u Hrvatskoj šutite i sve probleme gurate pod tepih.” Naravno, nije to bilo drago čuti njihovim ušima, a Sven je imao i potvrdu svojih tvrdnji. Naime, hrvatski je Sabor 1988. želio dati umjetnički prilog proslavi “Dva veka Vuka” i to tako da naši dramski umjetnici spreme neki recital iliti kolaž pjesama s naglaskom na bratstvo i jedinstvo. Među izvođačima je bio i Sven Lasta. Svečanost se održavala u Kninu, a kad je došao red na zagrebačke umjetnike, odnosno kad je recital najavljen počeli su zvižduci i grmoglasno divljanje uvezenih i domaćih četnika. Uz “Ovo je Srbija!” te poznate četničke šlagere “Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića” i druge išle su i uvrede na račun zagrebačkih umjetnika. Recital nije održan i zagrebački umjetnici, uvrijeđeni i posramljeni, vratili su se kući neobavljenog posla. Međutim, u tzv. hrvatskom tisku o tom incidentu nije objavljen ni redak. Spriječeno je to odozgo kako se ne bi narušili “dobri odnosi” u bivšoj državi. Stoga me nije začudilo kad je Sven otišao kao dobrovoljac na Sunju  rekavši da mora završiti rat koji je započeo u partizanima 1941.

13. studenog 1988. u Vlaškoj je ulici konačno postavljen spomenik Augustu Šenoi. Imao sam čast u toj prigodi, dovezavši se u kočiji kao August Šenoa, nakon podnevnog pucnja gričkog topa zagrmiti njegovu “Pohvalu gradu Zagrebu”. Na otvaranju se okupilo mnoštvo ljudi; neki su tvrdili da je to bilo najveće okupljanje Hrvata od 1971. godine i čuvenog Savkinog govora na ondašnjem Trgu Republike. Naravno, bila je tamo i Partijska vrhuška, a među inima je govorio i tadašnji predsjednik Sabora SR Hrvatske dr. Anđelko Runjić otvarajući spomenik. I dok sam ja iz svega glasa deklamirao: “Doziv bratstva, glas hrvatstva, preni mi se rode moj...” od okupljenog naroda očekivane hrvatske himne – nije bilo. Neki dječji zbor pjevaše Šenoinu “Ribara starog kći”. I to je bilo sve. Kasnije, na domjenku, upitah Runjića zašto je iz predloženog protokola ceremonije otvaranja spomenika izbačena “Lijepa naša”, nota bene i ustavom iz 1974. potvrđena službena himna Republike Hrvatske. Dobih zbunjujući i nemušt odgovor kako nisu “željeli provocirati” i da je “baš dobro da je sve ostalo samo na Šenoi”. U to vrijeme Miloševićevo okupljanje naroda žari i pali bivšom državom a gore pobrojani četnički “hitovi” postali su dijelom naše svakodnevnice. Ivo Latin, predsjednik Predsjedništva SRH je bio nazočan tome razgovoru davši, naravno, za pravo Runjiću; u proljeće 1990. se prihvatio suorganiziranja srpskog huškaškog mitinga na Petrovoj gori. Jedan i drugi učiniše to valjda, sudeći prema formulaciji, za “dobrobit njezinih građana “ – zbog čega dobiše odlikovanja. Da, jedan od ključnih argumenata zašto su svi ti Partijski kadrovi dobili visoka odličja glasi da su “mirno predali vlast”. Pa kako bi drukčije ako ne mirno, čime su to mogli pružiti otpor kad su naoružanje Opće narodne obrane, koje su platili hrvatski građani, predali već tada četničkoj JNA koja nas je tim oružjem masakrirala.

Kao ministar i kao savjetnik predsjednika Tuđmana često sam bio njegovim izaslanikom. Tako me predsjednik krajem 1996. ovlastio da u njegovo ime uručim Spomenice Domovinskog rata “Vjesnikovim” novinarima koji su izvještavali s ratom pogođenih područja. Nakon toga dobih pismo iz Dubrovnika od gospodina Nikole Mulanovića:

Štovani gospodine Vitez!

Pročitavši u Slobodnoj Dalmaciji vijest o dodjeli Spomenica domovinskog rata Vjesnikovim novinarima, za koje Vam se je zahvalio dugogodišnji hrvatožder Suad Ahmetović, još jednom mi se je nametnula misao: ima li među vama, koji ste u vrhovima vlasti, više luđaka ili sabotera. Mislim da ima i jednih i drugih; poštenih rodoljuba pak najmanje. Jadna Hrvatska!

Ni u snu, moji prijatelji koji su radi hrvatske slobode ostavili živote na njemačkim pločnicima, nisu mogli promisliti, da će u njihovoj državi, u Hrvatskoj državi, njihovi progonitelji primati odličja

Oprost – da! Pomirba – da! Ali odlikovanja za služenje tuđinu – ne! Ne, ne, i ne!

Šaljem Vam ova tri priloga iako sumnjam da ćete ih pročitati. Sve će završiti u košu. Zar ne? 

Za razliku od Mesićeve odlikovane vrhuške gospodin Suad Ahmetović je cijelo vrijeme bio u ratnom Dubrovniku i izvještavao iz njega. A oni koji su ga predložili za Spomenicu vjerojatno su znali zašto su to učinili. Osobno ne mislim da Ahmetović svoju ratnu novinarsku dužnost nije primjereno obavio. Ali me zanima tko su ti koji su Mesiću predložili ljude koji se u prijelomnim trenucima za opstanak Hrvatske, najblaže rečeno, nisu snalazili. E, na to pitanje neka mi odgovori, ako može, Mesićeva savjetnička bratija. Čuh i Runjićev komentar u prigodi dodjele odličja: “Trebalo bi o tom vremenu govoriti s manje emocija.” Ja, kao veliki i poznati emotivac, i kao nosilac šečerne i inih bolesti, mogu samo na to kazati: O ... pas tom vremenu!

ŠTO JE S OVIM? Da, Sven je uistinu bio pravi antifašist, a ne Mesić i njegova odlikovana politička i savjetnička bratija koja je pripadala političkoj oligarhiji i koja je predala naoružanje ONO – četnicima

Proteklo je razdoblje obilježila i smrt Savke Dabčević-Kučar. Otputovala je gospođa Savka iliti ruža hrvatska “na put s kojega se više nijedan putnik ne vraća”- kako to lijepo kaže Shakespeare. O gospođi Savki sve se odavno zna, a neki su joj povjesničari već osigurali značajne stranice suvremene hrvatske povijesti. Mudri nas Latinci uče da o mrtvima treba govoriti samo dobro. Ne želim komentirati Savkin politički i životni put, to ću prepustiti povjesničarima. No, zasmetala me je medijska pompa oko Savkina odlaska i čine mi se neumjesnim komentari uglavnom opozicijskih lidera. Gotovo su svi u svojim izjavama željeli pomiriti mrtvog Josipa Broza Tita s mrtvom Savkom. Kao da je nije upravo “ljubičica bijela” maknula iz javnog života. 

Nije me u izjavama u povodu Savkine smrti iznenadilo gotovo unisono papagajsko ponavljanje kako narod nije shvatio njezinu veličinu, pa je 1990. na prvim demokratskim izborima pobijedila, vidi vraga, “nedemokratska” opcija predvođena “rigidnim nacionalistom” dr. Franjom Tuđmanom. I danas se zajapure (nažalost i na komemoraciji i na sprovodu) prisjećajući se tih, za njih strašnih vremena kad narod tobože nije shvatio što mu se sprema. Kad im je predsjednik Tuđman mirno znao reći: “Gospodo, narod je tako odlučio” čak je i glasnogovornik ondašnje opozicije Vlado Gotovac, koji se na taj narod stotinu puta kleo i pozivao, izrekao onu “slavnu”: “Pa nije narod sveta krava!” No, vratimo se mi Savki.

Baš nikog od ljudi koji su stvarali i u ratu patili za Hrvatsku mediji nisu pitali što misli o Savkinoj ulozi u hrvatskom proljeću ali i kasnije. Kao mlad istomišljenik bio sam blizak krugu tzv. hrvatskih proljećara; u poruci na pozivnici za promociju svoje knjige o hrvatskom proljeću Savka me u šali nazvala “starim proljećarom”. Bilo je to 1997. godine, u vrijeme kad sam bio savjetnik predsjednika Tuđmana. Nisam se odazvao Savkinom pozivu jer su mi u to doba susreti s proljećarima bili neugodni: ili su od mene okretali glavu ili me vrijeđali neumjesnim vicevima na račun već bolesnog predsjednika. I Tripalo i Gotovac i Čičak i Budiša i Savka i Veselica i drugi “predsjednički kandidati” nisu mogli preboljeti Tuđmanovu nadmoćnu pobjedu u prvome krugu demokratskih izbora. Mnogi su Tuđmanovu smrt dočekali s neskrivenom zluradošću, a medijsko kasapljenje Tuđmana i njegove obitelji traje do danas. Konačno, i sam je predsjednik Mesić jedan od glavnih aktera tzv. detuđmanizacije. Njegovo neumjesno pričanje viceva o predsjedniku Tuđmanu, očigledni jal i cinizam prema Tuđmanovu djelu ovih dana dolazi na naplatu. Uvodnik u “Glasu koncila” samo je uobličio mišljenje šutljive većine o aktualnom predsjedniku koji bi sad pobacao sve križeve iz državnih ureda, možda i Bibliju na koju se zakleo polažući prisegu za predsjednika.

Ovih je dana u povodu Savkine smrti rekao za “Globus”: “Savka je, pak, sa svoje strane izjavljivala: s Franjom Tuđmanom neću ni u isti tramvaj”!” Ne vjerujem da je to Savka ikad izgovorila; takav petparački način izražavanja nije joj bio svojstven. Imao sam privilegij nazočiti proslavama rođendana Vlade Gotovca u stanu njegove obitelji poslije Vladinog izlaska iz zatvora (od 1976.). Tamo sam susretao i slušao Savku, Tripala, Šibla i, naravno, Tuđmana. Današnjeg predsjednika, vicmahera Mesića, tamo nikad nisam sreo. On jednostavno nije spadao u taj “tramvaj”. Želim kazati da su Savka i Tuđman bili u istom “tramvaju” sve do stvaranja demokratskih stranaka. Bez obzira što je njezina politička opcija izgubila izbore Tuđman joj je ponudio mjesto predsjednice Sabora. Znam pouzdano da se tada još gorljivi hadezeovski barakaš Mesić s time nije slagao. Naravno, vidio je sebe na tome mjestu, a kruna grandomanije bio je naslov njegove knjige “Kako sam srušio Jugoslaviju” koji je ipak na Tuđmanov ukor promijenio. U vrijeme dok se “švercao” u Tuđmanovu tramvaju Mesić je imao sve časti i masti, a kad je iskočio iz njega onda ga je – kako bi to Zagorci rekli – zelo.

Prisjećam se jednog događaja s kraja 1990. godine. Tuđman je u to vrijeme bio predsjednik predsjedništva SR Hrvatske, a mene je imenovao u ustavotvornu komisiju kao predstavnika djelatnika u kulturi. U stanci jedne od sesija te komisije bio sam u društvu sa Savkom, Račanom, Gotovcem i Tripalom koji su tih dana bili na histrionskoj predstavi “Orden” Stjepana Čuića. Predstava je u socijalističkoj Hrvatskoj bila zabranjena, a našla je mjesto i u “čuvenoj” Šuvarovoj  “Bijeloj knjizi” koja je pobrojala sve nepodopštine i provokacije “unutarnjih i vanjskih neprijatelja” uglavnom iz kulturnog miljea. Tema razgovora s proljećarima bila je histrionska predstava. Ugledao nas je Tuđman, prišao nam i našalio se: “Bok Zlatko, kaj šuruješ s tom mojom opozicijom?” Uzvratih šalom: “Bok, gospodine predsjedniče! Nagovaram ih da se upišu u HDZ.” Svi se smrznuše, a Tripalo reče Tuđmanu: “Vidiš, ja ti to nikad neću reći!” Odnosilo se to na ono moje “gospodine predsjedniče”. Rekoh:

” Dobro, pa reci mu onda - bok frend!” Tuđman se zacrvenio od bijesa. Rekao je nešto o prokletoj neslozi Hrvata koja bi nam opet mogla doći glave. Bio sam svjedok i mnogih Tuđmanovih pokušaja “pomirbe”, ali proljećari mu nikada nisu mogli oprostiti izborne, a čini mi se i druge pobjede.

No, narod se ipak ne može prevariti. S velikim čuđenjem mnogi su novinari komentirali malobrojnost ljudi tj. naroda na Savkinom sprovodu. Jedan komentator tu činjenicu koristi da optuži Hrvate za staru navadu zaboravljanja svojih simbola. Ako me pamćenje ne vara kad je umro predsjednik Tuđman tri je dana i tri noći po prosinačkoj hladnoći i ledenoj kiši nepregledna kolona ljudi odavala počast predsjedniku, a stotinu tisuća nazočilo je njegovu sprovodu. Možda će Čačić, Goldsteini, Špegelj, Puhovski i drugi “povijesno i znanstveno” utvrditi da je to bila tek šačica rigidnih nacionalista. Ali gospodo, drugovi i proljećari: iza Tuđmana je ostala hrvatska država. Iza ruže je ostalo trnje u liku njezine nasljednice koja s govornice u Srbu poručuje: “Drugovi i  drugarice borci, naša borba nije gotova, ona se nastavlja.” Za koje se to ciljeve nastavlja ta njezina borba, kakve to veze ima s političkom i nacionalnom legendom, sa Savkom Dabčević-Kučar? To se ovih dana pita i Budiša koji se konačno probudio. Možda nam na to pitanje odgovore tobožnji Savkini nasljednici koji se odavna ne nalaze na njezinu tragu. No, dolazi nam “vruća  jesen”, kako mediji najavljuju. Sjetih se velikog proljećara gospodina Ivana Šibla i njegove TV serije “Sumorna jesen”. Da, čini mi se da umjesto vruće dolazi sumorna jesen.

Prošle godine umro je Vice Vukov. Bio je čest i drag gost krapinskog festivala, a i danas se sjećamo njegovih sjajnih interpretacija zagorskih popevki. No, posljednjih dvadeset godina Vice je manje bio pjevač, a više političar. Mnogi nisu razumjeli njegovu kritičnu riječ uperenu prema ljudima koji su kreirali demokratsku Hrvatsku, a drugi, njegovi tobožnji istomišljenici kojima stvaranje hrvatske države nije bilo po volji, bolje rečeno, ni na kraj pameti, zlurado su komentirali njegovo često pretjerano prolijevanje žuči spram predsjednika Tuđmana. Vjerojatno su rezonirali: ako on tako misli i govori, a on je ipak ispao iz njihova “nacionalističkog gnijezda”, mi smo onda i preblagi u svojem iskazivanju mržnje spram Tuđmana i njegovih!

Na kraju svoga životnog puta Vice se svrstao uz nasljednike Partije koja se nikada nije ispričala za hapšenja, progone i ubojstva Hrvata (od 1945. do 1990.). Bivši se drugovi prave nevješti, kao: nismo to mi, to su neki drugi. A kad zatreba cinično će, a možda i s pravom poentirati: Ionako je većina tih drugova i udbaša u HDZ-u! Pomirenje svih Hrvata i građana Hrvatske oni nikad razmjeli nisu, tumačeći  bizarno kako Tuđman želi pomiješati kosti crvenih i crnih. Ne, gospodo, Tuđmanu to nije bilo ni na kraj pameti. Isprva ni sam nisam razumio predsjednikovu ideju. Nisam bio presretan da u ime viših ciljeva toleriram ljude koji bi me do jučer hapsili, a možda i nešto gore od toga. Stoga sam, iako sam pristao biti u inicijalnom krugu utemeljitelja HDZ-a, otklonio mogućnost angažmana u dnevnoj politici, iako mi je dr. Tuđman još za prvih izbora nudio visoko mjesto na listi za Sabor. “Popustio” sam tek kasnije (1994.) kad su iz stranke otišli Mesić i Manolić (gle slučajnosti!). Zalagao sam se za zakon o lustraciji. Tuđman nije htio ni čuti o tome. Žestio se na nas zagovornike toga zakona kojega su, nota bene, provele mnoge bivše socijalističke zemlje. Govorio je: “Želite li da se opet međusobno pokoljemo! Moja ideja pomirenja nije politička pragma već je uperena za dobro vaše djece i vaših unuka. Premalo nas je da bismo se opet ideološki dijelili.”

Teško sam progutao tu knedlu pomirenja no ubrzo sam shvatio da je Tuđman itekako u pravu. Uskoro je došao i domovinski rat i upravo je on bio triumf te njegove ideje. Napadi na predsjednika u većini medija, ali nažalost i s Vicine strane, nisu prestajali i to sve u ime neke druge, ljepše , tzv. građanske Hrvatske. Tuđman ih je u nastupu bijesa nazvao “stokom sitnog zuba”. Onda, kad je to izgovorio, činilo mi se pretjeranim. Danas držim da je bio potpuno u pravu.

Jer, kad 2000. dolazi na vlast “novo vrijeme” iliti trećejanuarska diktatura počinje neviđena hajka na nas tuđmanovce. Naime, oni nad kojima nije sprovedena lustracija i bez zakona počeše sprovoditi lustraciju na nama koji smo na bilo koji način bili  nazočni u stvaranju hrvatske države. Mesić i Račan su se svojski trudili da se Tuđmanova ideja pomirenja što više ocrni u medijima, pa i ismije. Poglavito je njegovo znanstveno djelo stavljeno na zid srama. Usporedba sa “stokom sitnog zuba” je dobroćudna pošalica spram objeda i uvreda koje smo morali slušati i čitati o pokojnom predsjedniku i o nama koji nismo “plašča z vetrom obrnuli” – kako bi to lijepo rekao Krleža u “Baladama”. Jedna je  kritičarka za moju predstavu “Croatenlager” koju sam, inspiriran Krležom, 2001. radio u “Gavelli”, rekla da je mišljena s ustaških pozicija. Naravno, to je objavljeno u “Feralu” za kojega sam se kao ministar kulture izborio da mu se skine onaj “glupi” porez. Kako ono veli narod: Ti njega kruhom, a on tebe kamenom. Proglašen sam i rigidnim nacionalistom jer sam se usprotivio gostovanju i suradnji hrvatskih kazališta sa srpskim i crnogorskim prije nego se sklope međudržavni sporazumi o kulturnoj suradnji i prije nego se ta glumačka bratija ispriča za njihovu šutnju i podršku Miloševićevu režimu za vrijeme srpske  i crnogorske agresije na našu domovinu.

No, vratimo se mi Vici. Sjećam se vrlo dobro tih meglenih zagrebačkih dana poslije Karađorđeva i vijesti koja je prostrujala gradom: Vice je emigrirao! Točnije, kad su u Hrvatskoj počela hapšenja nije se vratio s gostovanja, mislim iz Australije. Naravno, preko noći radio postaje prestadoše emitirati pjesme koje je pjevao. Godine 1977. u Samoboru su postavljali bistu Koči Racinu, makedonskom pjesniku koji je jedno vrijeme živio u tom gradu. Poginuo je u NOB-i, bio je kako se to onda govorilo – revolucionar. No, bilo kako bilo, napisao je i zbirku ljubavnih pjesama “Beli mugri” i tiskao je baš u Samoboru te su mu naši SUBNOR-ovci htjeli odati počast postavljanjem biste. Ja sam te godine igrao Horvata u Krležinom “Vučjaku”, a Margetičku je igrala gospođa Semka Sokolović-Bertok. Semka je bila i politički aktivna osoba, bila je članica CKH. Te sam godine morao otići na odsluženje vojnog roka, a Semka je preko političkih veza isposlovala da ne odem na proljeće, odnosno u vrijeme premijere, nego na jesen. Uglavnom, taj nastup u Samoboru “narihtala” je Semka, jer je u Samoboru očekivana ondašnja politička vrhuška. Semka je htjela prije naše premijere, a valjda i zbog spomenute odgode, malo popraviti moj imidž, jer sam zbog histrionske “Domagojade” i “Krnjevala” bio etiketiran kao hrvatski nacionalist. Jutro je bilo hladno, Semka i ja smo recitirali Racinove stihove. Sjećam se i nekog privedenog pjevačkog zbora, govorancija, ljudi tj. naroda ni od korova, tek nekoliko pionira, ali je ručak bio topao i dobar. Prvi put u životu sjedio sam s našom “avangardom”. Bilo mi je neugodno; to su bili ljudi s kojima nisam imao  ništa zajedničko, a sad se, zbog te jebene vojske, moram ponižavati. Nisam dugo izdržao. S druge strane stola, ljubazno se smješkajući, sjedila je Ema Derossi-Bjelajac, u to vrijeme visoko pozicionirana u Partijskoj vrhuški. Ne znam koji mi je vrag bio da je iz čista mira  upitam: “Molim vas, možete li mi reći zašto Vice Vukov ima zabranu pjevanja, zašto ga nema na TV i radijskim stanicama?” Moje je pitanje izazvalo konsternaciju: Semka je problijedila, no Ema Derossi je sačuvala prisebnost i mrtva hladna odgovorila: “A gdje ste vi to od nas čuli ili vidjeli nešto napismeno da ima zabranu pjevanja ili emitiranja?” Inzistirao sam: “Ali otkad se vratio u zemlju nema koncerata niti njegovih pjesama na radiju, a ljudi ga vole i željeli bi ga čuti.” Sad već ni Ema ni drugi drugovi i drugarice nisu mogli izdržati, krenuo je žamor te Ema reče: “Znate, on je o nama znao loše govoriti. Ako ste dobri s njime ( tu je ton već bio pomirljiviji!) neka nam dođe na razgovor i sve će biti u redu!” U to vrijeme još nisam poznavao Vicu ali sam se pravio kao da smo si u najmanju ruku svojta. “Hoću, rado, drugarice Derossi, reći ću mu!”  “Ali, znate Vitez, neke će nam stvari morati objasniti”- kao u šali uzvrati drugarica Ema čiji je prst prijeteći bio u zraku. Svi se uozbiljiše. Mislim da im je prisjeo ručak. Meni nije. Semka me drugi dan ukorila rekavši: “Ne možete, Vitez, glavom kroz zid!”

Odigrah Horvata i odoh na jesen u JNA. Oko Vice osta zid šutnje skoro dva desetljeća. Eto, to je bio socijalizam s “humanim licem”, a sprovodio ga je u djelo Ivica Račan, u ono vrijeme šef ideološke komisije CKH a kasnije Vicin prijatelj. Račanov prst vlasti, čiji je nokat bio nečist, itekako se osjećao u to doba. No, Vice mu je sve oprostio, baš kako je nalagala Tuđmanova ideja pomirenja. Ali meni nije oprostio što sam bio s Tuđmanom i ljudima koji su stvarali demokratsku i samostalnu Hrvatsku a Račan nas je nazivao i “ljudima opasnih namjera” i to uoči prvih demokratskih izbora.

Krajem osamdesetih Vice je dolazio u glumački klub kazališta “Gavella”. Jednu je večer došao u društvu Ive Brešana. Izlazili smo zajedno iz “Gavelle” kad nas zateče Vicino glasno pjevanje koje se čulo iz restorana “Frankopan”. Razdragan i uvjeren da je unutra neko svadbeno ili drugo društvo koje voli Vicu i pušta njegove snimke, predložih da uđemo u restoran. Vice nije bio oduševljen, odbijao je, ali se ipak prepustio mome inzistiranju. Ušli smo u restoran, Vicin glas je još pjevao “Dobro mi došel prijatel”, a društvo nas je gledalo kao nepozvane goste. Nisu prepoznali Vicu, ništa im nije značilo njegovo lice. Skamenih se i osjetih krivim. Izađosmo, a ja se počeh ispričavati. Vice je bio miran, rekao je da je to i očekivao. Već je znao da su njegovi politički suci postigli svoje: stasali su naraštaji koji ga ne prepoznaju, koji ga neće prepoznati ni kad se kasnije pojavi u politici. Zašto je ipak želio naći svoje mjesto baš u politici, bilo u jednoj bilo u drugoj stranci, radije među negdašnjim sucima nego među negdašnjim istomišljenicima i prijateljima – tko će to znati i razumjeti.

Ne znam, Vice, što da mislim nakon svega što je u povodu tvoga odlaska napisano i izgovoreno, od kojih ljudi i na koji način. Možda si ti samo trebao pjevati, a ja samo glumiti. Jer tvoja i moja “građanska Hrvatska” i danas je mrtvo slovo na papiru. Razmišljajući o nama koji smo htjeli pridonijeti stvaranju hrvatske države, kao pozicija ili opozicija, sve više osjećam gorak okus poraza i neuspjeha. Da, izborili smo svoju državu, ali kakva je ona i tko njome vlada? Zar je to Hrvatska koju smo priželjkivali? A onda se sjetim tvoje pjesme: “To je tvoja zemlja, tu sagradih dom ...” i bude mi lakše.